U auto servisu se rad naplaćuje na dva načina: fiksnom cenom za uslugu (zamena ulja, pakni, zupčastog kaiša) ili po radnom satu. Većina servisa koristi oba. Problem retko nastaje u ceni sata — nastaje u satima koji nikad ne stignu na nalog.
Fiksna cena ili radni sat?
- Fiksna cena je dobra za poslove koji se ponavljaju i traju približno isto. Klijent zna cenu unapred.
- Radni sat je pošteniji za dijagnostiku, kvarove koji se traže i poslove sa nepoznatim trajanjem.
- Kombinacija je najčešća: fiksne usluge iz cenovnika + radni sat za ono što ne može da se predvidi.
Delovi sata
Posao retko traje tačno sat ili dva. Dogovorite pravilo i držite ga se: naplata na pola sata (0,5) ili na četvrt sata (0,25). Najvažnije je da pravilo bude isto za sve mehaničare i da se vidi na nalogu, npr. „Radni sat × 1,5“.
| Dijagnostika (radni sat × 1) | 1 × cena sata |
| Zamena pumpe vode (radni sat × 2,5) | 2,5 × cena sata |
| Antifriz, 5 l | količina × cena |
| Pumpa vode (deo) | cena dela |
Rad i delovi su odvojene stavke — klijent jasno vidi šta plaća.
Gde se gube sati
- Nalog se piše na kraju. Mehaničar se seti glavnog posla, a zaboravi pola sata koje je potrošio na zaglavljen šraf.
- „Usput smo“. Sitni dodatni poslovi se urade, ali se ne upišu.
- Dva mehaničara na jednom vozilu, a na nalogu piše samo jedan — pa se ne zna ni ko je radio, ni koliko.
Ko određuje cenu sata
Cenu sata određuje vlasnik, ne mehaničar. Ako svaki mehaničar upisuje svoju cenu, isti posao košta različito u zavisnosti od toga ko je radio — a klijent to primeti. Jedan cenovnik i odobravanje naloga pre naplate rešavaju to. Više u tekstu kako da imate kontrolu nad naplatom.